Kada u Google tražilicu unesete pojam „firefighters" dobijete 26 milijuna adresa koje govore o vatrogascima, a kada u tražilicu unesete pojam „vatrogasac" prvo što vam ponude jest glazbeni sastav „Vatrogasci". Pojam „vatrogasac" ima planetarni smisao. U svim normalnim društvima oni su heroji i uzori. Da, u svim normalnim društvima. A tko su uzori našoj djeci? Odgovor, nažalost, svi jako dobro znamo. Naredna istinita priča neka je pouka svima nama da ne dopustimo da nam ova današnja kultura oblikuje duše i srca onih najmanjih. Požari koji haraju u tim malim bićima, a koje pale „duhovni piromani", mogu ugasiti samo dobri ljudi. Ljudi kojima je uzor bližnji koji čini nesebična djela dobra, a to je sigurno, među prvima –vatrogasac.
U Phoenix-u, Arizona, 26-godišnja majka gledala je svog šestogodišnjeg sina, koji je umirao od terminalne leukemije. Iako je njezino srce bilo prepuno tuge u njoj se je održavao ujedno i jedan snažan osjećaj odlučnosti. Kao svaki roditelj ona je željela da njezin sin odraste i ispuni sve svoje snove. Sada to više nije bilo moguće. Leukemija će se za to pobrinuti. Ali ona je željela da se san njezinog sina ostvari. Uzela je sina za ruku i upitala ga: „Bopsy, jesi li ikada mislio što bi želio biti jednom kada odrasteš? Jesi li ikada sanjao i želio biti netko poseban u životu?" „Mamice, uvijek sam želio, kad odrastem, biti vatrogasac. "Majka mu se nasmiješi i reče: „Pokušajmo ostvariti tvoju želju".
Kasnije, tog istog dana, majka je otišla u lokalno vatrogasno društvo u Phoenix-u gdje se je susrela s vatrogascem Bobom, a koji je imao srce veliko kao grad Phoenix. Objasnila je posljednju želju svoga sina i upitala je li moguće povesti njezinog šestogodišnjeg sina na vožnju u vatrogasnom vozilu. Vatrogasac Bob reče: „Gospođo, mi možemo učiniti nešto bolje od toga. Pripremite svoga sina za sedam sati ove srijede i mi ćemo ga proglasiti počasnim vatrogascem za jedan čitav dan. Može biti s nama u vatrogasnoj stanici, može jesti s nama, otići na požarište ... može živjeti s nama, kao vatrogasac, jedan čitav dan. I ako nam date njegove mjere mi ćemo mu nabaviti pravu vatrogasnu uniformu, s pravom vatrogasnom kacigom – ne s igračkom – onu s grbom Vatrogasnog Društva Phoenix, žutu vatrogasnu kabanicu kakvu svi mi nosimo i naravno gumene čizme. Sve se to proizvodi baš tu u Phoenixu, pa sve možemo nabaviti jako brzo.
"Tri dana kasnije vatrogasac Bob pokupio je Bopsy, obukao ga u njegovu uniformu i otpratio ga iz njegove bolničke postelje do vatrogasnog vozila s velikim ljestvama. Bopsy je sjeo na stražnji dio vatrogasnog vozila i pomagao je upravljati vozilom do vatrogasne postaje. Bopsy je bio „u devetom nebu". Tog dana bile su tri požarne dojave i Billy je išao na sve tri. Vozio se je u različitim vatrogasnim vozilima, u vozilu hitne pomoći, pa čak i u vozilu vatrogasnog zapovjednika. Snimala ga je i lokalna TV postaja za svoj program. Ostvarenje sna, uz svu ljubav i pozornost kojom su ga vatrogasci obasuli, duboko je dirnulo Bopsya koji je poživio tri mjeseca duže nego što je i jedan doktor mislio da je moguće.
Jedne noći svi vitalni životni znakovi počeli su dramatično slabiti i glavna medicinska sestra, koja je vjerovala u koncept hospitalizacije u kojem obitelj biva neprestano uz umirućeg i po kojem niko ne bi smio umrijeti sam, pozvala je obitelj neka dođe u bolnicu. Onda se je sjetila onog dana kojeg je Bopsy proveo kao vatrogasac, pa je pozvala vatrogasnog zapovjednika i upitala ga je li moguće poslati u bolnicu vatrogasca u uniformi da bude uz dječaka u njegovim posljednjim satima. Zapovjednik je odgovorio: „Možemo mi bolje od toga. Stižemo za pet minuta, ali vas molim za jednu uslugu, kada čujete zavijanje vatrogasnih sirena i kada vidite bljesak naših rotirajućih svjetala, hoćete li preko bolničkog razglasa dati obavijest da nije u pitanju nikakav požar? Recite svima da vatrogasci još jednom dolaze vidjeti jednog od svojih najboljih članova. I hoćete li, molim vas, otvoriti prozor njegove sobe?"
Pet minuta kasnije vatrogasno vozilo s korpom i ljestvama stiglo je pred bolnicu i ljestve su se pružile do trećeg kata na kojem je jedan prozor bio širom otvoren. Šesnaest vatrogasaca popelo se ljestvama u Bopsyevu sobu. Uz majčino dopuštenje zagrlili su ga i rekli mu koliko ga VOLE. Bopsy je pogledao prema zapovjedniku i rekao: „Šefe, jesam li ja sada uistinu vatrogasac?"„Da, Bopsy, jesi", odgovori zapovjednik. Čuvši te riječi, Bopsy se nasmiješi i reče, „Znam, anđeli mi pjevaju. ..." Bopsy je preminuo slijedeće jutro.
Svi su ljudi stvoreni jednaki, a onda su neki od njih postali vatrogasci.
Ovo je istinita priča o dječaku Franku "Bopsy” Salazaru. Bopsy je preminuo 1981. godine, slijedeće jutro nakon posljednjeg posjeta njegovih uzora - vatrogasaca. |
